Foto serija, br.4: Čemu služi koja tipka na DSLR fotoaparatu?

Još malo o tehnikalijama na DSLR-u. U prvom susretu s imalo naprednijim fotoaparatom, vjerojatno će vam prvo u oči upasti priličan broj tipki i oznaka. Nemojte se uplašiti jer ćete vidjeti da to ipak nije tako veliki bauk kako se može činiti na prvi pogled.

Detaljan opis funkcije svake tipke možete pronaći u uputama fotoaparata, ali vrlo vjerojatno većina nas želi čim prije isprobati i upogoniti "novu igračku". Bitno je za početak pronaći gdje se na vašem fotoaparatu nalaze tipke za nekoliko funkcija koje ću spomenuti, a ja ću ih pokušati skraćeno i životnije opisati te se koncentrirati samo na ono za što vjerujem da ćete koristiti u 90% slučajeva. Neke tipke ni ja ne koristim i nisam baš siguran čemu služe. Mislim, znam čemu služe ali jednostavno se nisam sreo s potrebom da ih često koristim, a nisam ni primjetio da mi to stvara neke probleme. Odlikaši koji žele znati više neka ipak pročitaju cijele upute nakon ovog teksta.

Svaki proizvođač radi nekakav svoj raspored tipki. U ovom članku možete vidjeti izgled Olympus E-620, Nikon D5200 i Canon 700D.

Recimo, ako pogledamo Canon EOS 700D odozgora, na desnoj strani imamo kotačić uz koji je polugica s kojom uključujemo fotoaparat (ON), isključujemo (OFF) ili ga prebacujemo u opciju snimanja videa (ova mala sličica kamerice na stalku). Ispred tog kotačića imamo tipku za ISO vrijednost (u grubo rečeno "svjetlina slike"), pa još ispred kružni kotač unutar fotoaparata za promjenu vrijednosti izabranog parametra, a na kraju ispred njega tipku okidača.

Na tom kotačiću na vrhu određujemo u kojem "modu" ćemo raditi:

• Auto - (zeleni znak A s plusom) fotoaparat sam određuje većinu postavki i korisnik nema skoro nikakav utjecaj na proces fotografiranja i završnu fotografiju. Predlažem da odmah zaboravite na ovaj mod.
• Predefinirane scene - npr. Sport, Noćno snimanje, Djeca, Zalazak, Sunce, Rasvjeta... Tu već imamo malo više kontrole nad parametrima ali samo u u smislu da znamo što će otprilike aparat podesiti, a ne da ih možemo i podešavati. Također predlažem brzi zaborav ovog moda.
• Av (aperture) ili prioritet otvora zatvarača - za ovo se koristi i izraz blenda ili zaslon i ovo je već kategorija ručnog podešavanja gdje možemo podesiti veličinu otvora blende i on će biti takav kako ga podesimo, a dio ostalih parametara će podesiti fotoaparat.
• Tv (shutter) ili prioritet brzine zatvarača - također kategorija ručnog podešavanja gdje definiramo brzinu otvaranja zatvarača, a fotoaparat onda sam određuje dio ostalih parametara
• M (manual) - potpuno ručno podešavanje skoro svih parametara fotoaparata i njega koristim u 95% slučajeva. Av koristim 2%, a Tv 3%. Ostale modove ne koristim i samo mi smetaju na kotačiću.

Za svaku ovo osobinu sam napisao da fotoaparat određuje barem "dio ili većinu ostalih parametara". Znači da i na potpuno ručnom modu ne možete u potpunosti utjecati baš na sve parametre jer su svi nekako povezani pa ako "pritegnete" jedan parametar to može smanjiti raspon u kojem je moguće podesiti neki drugi.

"Problem" u Auto modu je što ne možemo znati kakvu fotografiju ćemo dobiti. Usudio bi se reći da ovaj mod dobro funkcionira i odrađuje stvari kad ima puno svjetla ili kad imate statične objekte. Recimo da želite fotografirati dječji rođendan i puhanje sviječica. Ako ste negdje na otvorenom kad je lijep sunčani dan, vjerojatno ćete dobiti lijepu fotografiju, dobre boje, oštru i slično. Međutim, ako je tmurno ili ste u zatvorenom gdje nema dnevnog svjetla, a djeca koju fotkate naravno ne stoje k'o kipovi, vrlo je vjerojatno da će fotografija biti mutna tj. bolje reći, ljudi će biti razmazani. Ili neće biti razmazani i biti će na prvi pogled dosta svijetla, međutim kad bi je bolje pogledali na računalu vidjeli bi da je jako zrnata tj. ima puno šuma.

Zašto? Zato jer je aparat zaključio da ima malo svjetla i da će taj manjak svjetla kompenzirati duljim vremenom otvorenosti zatvarača (mutnji objekti koji su se kretali u vrijeme okidanja) ili povećanjem ISO vrijednosti (zrnata slika puna šuma). Ako je zatvarač dulje otvoren, propustiti će više svjetla što je dobro ali će i uloviti pomak objekta i evo mutne slike. Ima još dosta stvari koje mogu biti kako niste htjeli. Uglavnom, najveći problem Auto moda je što nemate skoro nikakvu kontrolu nad time kakva će na kraju biti fotografija. Može biti super, a može biti koma, otprilike kao da bacate kockicu, pa nekad izađe 6 a nekad 1. Uglavnom, preporučam da čim prije zaboravite Auto mod.

Ovo gdje piše SCN i neke sličice kraj toga isto zaboravite, to su neke predefinirane postavke koje sam već spomenuo, tko bi pamtio kakve parametre u pozadini ima koja od njih.

Brzina zatvarača, otvor blende te ISO vrijednost su parametri koje uvijek moramo gledati u međuzavisnosti kad ih podešavamo pa ću sljedeći članak posvetiti samo njima i detaljnije ih pojasniti.

SLJEDEĆE: No.5: Ručni mod - brzina zatvarača, otvor blende, ISO vrijednost
PRETHODNO: No.3: Kako radi DSLR fotoaparat?

Read more ...

Foto serija, br.3: Kako radi DSLR fotoaparat?

Pokušati ću pojednostaviti do maksimuma sve pojmove o kojima pričam jer za dobru fotografiju nije baš nužno u detalje znati što se točno dešava unutar fotoaparata, ali svakako može pomoći kod razumijevanja kakav utjecaj ima pojedina njegova komponenta.

DSLR je kratica za "Digital single-lens reflex". To je digitalni fotoaparat bez filma, koji u sebi ima ogledalo i pentaprizmu preko kojih vidimo sliku u tražilu.

Dva glavna dijela DSLR fotoaparata su tijelo i objektiv. Objektiv je ova cijev naprijed sa staklima i ima ih dosta vrsta, a najgrublja podjela je na širokokutne i teleobjektive. Članak o objektivima je u pripremi pa ću tamo napraviti detaljniju podjelu i opise. Objektiv je odvojiv od tijela fotoaparata kako bi na tijelo mogli stavljati razne objektive ovisno o potrebi.

Tijelo fotoaparata je ovaj dio iza na koji je pričvrščen objektiv, odnosno dio koji držite u ruci i koji prislanjate uz lice. Na tijelu fotoaparata imamo dosta gumba i koječega još s čime podešavamo postavke fotoaparata.

OPTIČKO TRAŽILO (wiefinder) je onaj mali dio sa staklom sa stražnje strane fotoaparata gore na vrhu na koji prislanjate oko i kroz što gledate.

S gornje desne strane fotoaparata je OKIDAČ, tj. gumb koji pritisnete da biste okinuli fotografiju.

Ako s fotoaparata skinemo objektiv i pogledamo u "rupu" na tijelu, prvo (i jedino) ćemo vidjeti nekakvo ogledalo.



Ogledalo ne služi da fotograf popravi frizuru. Nakošeno je kako bi zraka svjetlosti koja kroz objektiv padne na njega, pod 45 stupnjeva skrenula prema gore gdje dolazi na pentaprizmu (komad stakla s 5 uglova) unutar koje se vrti tako dugo dok se ne izvrti da može krenuti prema optičkom tražilu. Da gore nema te pentaprizme nego recimo samo obično ogledalo tada bi na optičkom tražilu imali obrnutu sliku.

Iza ogledala se nalazi ZATVARAČ, a iza zatvarača SENZOR. Zatvarač je jako bitan jer veličina njegovog otvora i brzina otvaranja definira koliko svjetlosti će pasti na senzor koji je iza njega. Senzor pretvara svjetlost koja je došla do njega u sliku. Odnosno, to radi elektronika koja je unutar fotoaparata i koja iz podataka koje dobije od senzora na memorijsku karticu zapisuje elektronički dokument, tj. sliku. Zatvarač je najlakše shvatiti kao neki kružni poklopac kojem se može definirati kolika rupa će se otvoriti u sredini te kako brzo kad pritisnemo okidač. Jasno je da veća rupa i duže vrijeme otvorenosti puštaju više svjetlosti na senzor pa će slika biti svjetlija i obrnuto. Ta dva parametra utječu na još nekoliko parametara slike i o njima ćemo u nekom od sljedećih članaka.

Ukratko: svjetlost kroz objektiv i njegove leće prvo pada na koso ogledalo koje "prebacuje" sliku gore kroz optičku pentaprizmu na optičko tražilo. Kad smo zadovoljni s kadrom koji želimo snimiti, pritisnemo okidač, ogledalo se diže i više "ne smeta" svjetlosti koja tada prolazi kroz zatvarač koji se otvorio brzinom i otvorom koji smo definirali postavkama i svjetlost pada na senzor koji nekakvom čarolijom tu svjetlost pretvara u elektronički oblik koji se onda zapisuje na memorijsku karticu. U tom kratkom trenutku okidanja ne vidimo  sliku u optičkom tražilu jer je ogledalo podignuto pa ne prenosi sliku na pentaprizmu. Kad se to obavi sve se vraća u početni polažaj, ogledalo se spušta i zatvarač zatvara. Kad se ogledalo diže i otvara zatvarač, čuje se onaj predivni zvuk "škljocanja" DSLR-a.

Moderni DSLR aparati imaju opciju "Live View" kojom možete sliku umjesto kroz tražilo, vidjeti na ekranu fotoaparata. Kad izaberemo tu opciju u postavkama (obično nekakvim prekidačem na tijelu fotoaparata) tada se ogledalo diže i ostaje u tom položaju a otvara se i zatvarač i ostaje otvoren sve dok se Live View ne isključi. Tako svjetlost cijelo vrijeme pada direktno na senzor koji onda, opet nekom magijom, tu svjetlost pretvara u sliku na ekranu. Kad pritisnemo okidač tada se slika koja je na ekranu sprema na memorijsku karticu. U Live View modu ne možemo vidjeti sliku na optičkom tražilu.
Preporučam da koristite tražilo jer u tom "modu" aparat sve radi brže.  Brže fokusira te ima još neke bolje parametre koji sad neću spominjati jer izlaze iz teme članka. Ne moram spominjati i da nije estetski ugodno vidjeti nekoga da kadrira DSLR-om a da mu nije prislonjen na oko i lice :-)

SLJEDEĆE: No.4: Čemu služi koja tipka na DSLR fotoaparatu?
PRETHODNO: No.2: Što je potrebno za dobru fotografiju?

Read more ...