ponedjeljak, 28. travnja 2014.

Foto serija: No. 2 Što je potrebno za dobru fotografiju?

Fotografija je s jedne strane jednostavan pojam a s druge strane jako kompleksan i zavisan od dosta drugih faktora. Navesti ću samo nekoliko, po meni važnijih faktora za dobru fotografiju: puno svjetla, mirna ruka, kvalitetan fotoaparat, znanje o osnovnim tehnikama kadriranja, oko za zanimljiv trenutak i predviđanje događaja!

Mirna ruka:
Nemojte nikad fotoaparat držati samo jednom rukom ili s dva prsta kako često vidim. Dobro, smijete, ali onda ne očekujte nešto posebno od fotografije. Možda se i zalomi koja dobra fotografija ali prije će biti da će fotografija imati efekt razmazanosti i protresenosti, kao da na jednoj slici imate duplu sliku od kojih je jedna sa malim pomakom. Zašto? Ako fotografirate s velikom brzinom zatvarača, npr. 1/640 i više (taj izraz ćemo pojasniti u kasnijim člancima) ovaj efekt je neznatan ili ga čak niti nema. Međutim kod malih brzina zatvarača npr. 1/10 ili niže, svjetlost će na senzor aparata dolaziti "predugo": kad pritisnete okidač svjetlost počinje ulaziti, ako nemate oslonac lako se desi da zbog disanja ili nekog drugog trzaja malo pomaknete aparat pa će na senzor doći i ta malo pomaknuta slika (a već imamo i onu prvu sliku), pa onda kad otpustite zatvarač opet može doći do pomaka a senzor cijelo to vrijeme prima svjetlosne informacije i bilježi ih u ono što zovemo fotografija, pa će tako zabilježiti i prvi i zadnji pomak i sve između toga. Što veći zoom to je veća "opasnost" od pomaka aparata: vi pomaknete aparat za pola mm, na 100m će to biti pomak od metar...
Da rezimiramo: držite aparat s dvije ruke, i još ako ste u mogućnosti naslonite se na nešto, drvo, stup, susjednog nepoznatog čovjeka :-)
Postoje i situacije kad želimo zabilježiti pomak i tako dobiti efektniju i dojmljiviju fotografiju. Npr. pogledajte zadnji kotač na donjoj slici: vidi se da je malo mutan i "razmazan" i vidi se kako leti blato iza njega što znači da je brzina zatvarača bila niža (1/200) pa je senzor zabilježio kotač u nekoliko položaja (okreta). U ovom slučaju to je željeni efekt jer smo njime dobili dinamiku slike i jasno je da je terenac bio upaljen i u nekakvom kretanju. Brzina okretanja prednjih kotača je bila sporija od brzine zatvarača tako da prednji kotač izgleda zamrznut. Da je tako i sa zadnjim kotačem nebi znali da li je terenac u akciji ili ugašen i parkiran.

Svjetlo:
Tu ne mislim na lampe, žarulje ili slične stvari. Mislim na danje sunčevo prirodno svjetlo. Što više svjetla (čitaj lijep topao sunčani dan…) to ćemo imati više fleksibilnosti u podešavanju aparata. Ako je sunčan dan tada možemo s brzinama zatvarača ići i na 1/1000 i više a da ISO vrijednost ne dižemo iznad 100 (veći ISO -> veći šum na fotografiji ->loše). Ako je mračan tmuran dan onda ili spuštamo brzinu zatvarača (pa imamo opasnost da nam se zabilježi trzanje aparata) ili ostavljamo veliku brzinu zatvarača a dižemo ISO vrijednost  (ako fotografiramo jako brze objekte).
U mraku je naravno spas flash.

Kvalitetan aparat:
Uzmite u obzir da je fotoaparat kutija koja kreira fotografiju prema parametrima koje mu zada fotograf. Pravilo je otprilike "što skuplje – to bolje", ali do određene granice. Iznad neke granice nema prevelike razlike u kvaliteti fotografije nego skuplji aparati imaju više funkcija, robusniji su, brži, vodonepropusni i slično... Ovdje svakako moramo spomenuti i objektive koji su vrlo bitan, ako ne i bitniji faktor od samog fotoaparata. DSL-R aparati u pravilu imaju fizički veći senzor na koji primaju svjetlo a veći senzor znači i manje šuma na slici. Svi članci su temeljeni na DSL-R aparatu iz kategorije napredni amater s kit objektivom pa ću sve objašnjavati na temelju toga. To je baza od koje većina počinje i kad naučite na tome onda je dalje lako znati što vam treba ili ne treba. Megapixeli u današnje vrijeme nisu baš bitan faktor jer ih svi noviji aparati imaju dovoljno (12, 18 Mp i više…)

Kadriranje:
Pazite da na fotografijama nemate odrezane dijelove ljudi, objekata i slično. Nemojte da vam sve bude u jednom dijelu fotke kao da će se slika prevrnuti na jednu stranu. I nemojte fotografirati s 2 kilometra udaljenosti jer će vam objekt koji želite snimiti biti daleko i mali u kadru, slika teško da će biti oštra i još ćete između sebe i objekta imati dosta "smetala", fizičkih prepreka, ljudi i slično. Tu nema druge nego se izboriti za sebe, nađite načina da se progurate do "epicentra", nemojte biti nasilni prema ljudima koji su ispred vas nego ih lijepo zamolite za par minuta vremena dok ne obavite svoje. Ili dođite prije svih pa "rezervirajte" svoju poziciju. Kad ste blizu događanja onda imate više izbora za kadriranje, u protivnom imate malo opcija za izbor što ćete uzeti u kadar. Ja u većini fotografija pokušavam uz glavni objekt fotografiranja, u pozadini imati nekakav detalj koji opisuje mjesto gdje je fotografija snimljena. Ali naravno, diskretno da ne odvlači pažnju. Imajte uvijek na fotografiji "glavni objekt" i nemojte okidati bez veze da imate na slici hrpu svega od čega se na kraju ne zna što ste htjeli pokazati.
Recimo, na donjoj slici je dobro da je tanjur s hranom u sredini, ali imamo nepotrebne "uljeze", nož i dio tanjura s lijeva i stalak čaše gore desno. No, ne mora objekt uvijek biti u centru jer to može biti dosadno i monotono. Postoje i pravilo trećina i zlatni rez, ali o tome kasnije.
Ovdje bi bilo dobro i da smo imali rasvjetu u visini tanjura jer bi tako izbjegli ovu crnu sjenu ispod tanjura koja je nastala kao posljedica okidanja flasha.

Oko za zanimljiv trenutak:
Kao prvo, kad fotografirate ljude pazite da budu okrenuti prema vama i fotoaparatu ili barem da im se vide lica. Nema smisla da slikate nečiju guzicu (mislim, ima, ali onda nek to bude rasan primjerak iste :-) S tim da nemojte uloviti nekog kad kopa nos ili je trepnuo, to je tak, može biti fora, ali uglavnom nije, ne želite svojom fotografijom nikoga dovesti u nezgodnu ili neugodnu situaciju. Širite pozitivu! Kad fotografirate neki događaj, ulovite bitan trenutak, recimo na dječjem rođendanu morate uloviti napuhnute obraze u trenutku puhanja svijeće, ako neko dijete padne u tortu podrazumijeva se da to morate uloviti jer je to zanimljivo. S druge strane, ako vidite da netko slučajno zapne i padne po stepenicama, to baš i nije potrebno zabilježiti jer je neugodna i loša situacija za učesnika. Ako fotkate auto utrku, trebate predvidjeti putanju i znati gdje će auto proći na 2 kotača, ili gdje će prštati blato i zemlja iza motora. U slučaju da vidite da je netko preletio preko volana u susjedovu kuruzu, morate  to zabilježiti jer je atraktivno, zanimljivo i donekle se podrazumijeva da je sastavni dio tog sporta bez obzira što će letač možda nakon toga završiti na 10 dana rehabilitacije u Stubičkim Toplicama. Jedino rješenje za to je praksa i iskustvo.

Predviđanje događaja:
Jako bitna komponenta ako fotoaparatom želite zabilježiti neki događaj. Trebate uvijek predvidjeti što će dešavati na mjestu snimanja kroz par sekundi ili minuta. Ako fotografirate natjecatelje na nekoj utrci, trebate poznavati fiziku kretanja sudionika dotičnog sporta da bi mogli zauzeti poziciju prije nego se taj pojavi na njoj. To morate znati i stoga da se ne postavite negdje gdje će u slučaju nesreće letjeti dijelovi ili cijelo vozilo! Pazite na sebe jer možete nastradati!!
Istražite lokaciju gdje ćete fotografirati, pogledajte Google Maps, potražite satnicu priredbe kako bi znali gdje trebate biti u kojem trenutku. Na licu mjesta pitajte ljude iz organizacije ili osiguranja što će se dešavati. Ako fotografirate povorke doznajte plan kretanja kako bi se mogli pozicionirati na dobru lokaciju (ne želite biti na desnom putu, a povorka će skrenuti na lijevi…).
U narednim člancima ću više o tehničkim detaljima, za sad moram spomenuti da će se sve temeljiti na DSL-R tipu fotoaparata, a sve je moguće primijeniti i na ostale tipove ali je bitno da imaju mogućnost ručnih promjena parametara.

SLJEDEĆE: No.3: Kako radi DSLR fotoaparat?
PRETHODNO: No.1 Uvod


Read more ...

utorak, 15. travnja 2014.

Red Bull Air Race Rovinj 2014 - pogled jednog pješaka

13.4.2014 sam bio na obiteljskom izletu u Rovinju, na "Red Bull Air Race". I što mi je ostalo u sjećanju? Pa najviše kilometri pješačenja i totalna katastrofa od regulacije prometa.



Da krenemo ispočetka, još kad sam vidio najavu događaja prije 2-3 mjeseca rekoh sebi da bi to mogao pogledati. Nisam neki pretjerani fan zrakoplovstva ali ovo mi se činilo kao zanimljiv cjelokupni zaokruženi event. Kako sam vodio i klince činilo mi se da bi bilo bolje ići u nedjelju kad će biti kraći program da im ne bude naporno cijeli dan.

Odlučio sam se za zonu C najviše zbog niže cijene (100kn) ali i pretpostavke da djeca neće imati mira sjediti na sjedećim mjestima u zoni A (250kn) i B. VIP i ostale zone zbog cijene nisam uzeo u razmatranje.

I sad krećemo... Krenuo sam autom od kuće u 9.00 računajući da bih do 12:30 mogao biti u Rovinju. Uff, koja kriva procjena! Sve je išlo u redu do Kanfanara gdje sam čekao cca 30 min da izađem preko naplatnih kučica. Kad sam ih napokon prošao, vozio sam nekih 200-300m kad je počelo stani-kreni-stojiiiiiiii, mic po mic. Da bi nas prolaskom ispod ceste za Pulu nasred ceste prema Rovinju (Rovinjskom selu) dočekala policija i potjerala nas desno gore prema toj cesti za Pulu.
Tu smo još kako tako išli uz povremene zastoje do skretanja desno kroz Bale i natrag gore prema Rovinju. E tu je počelo pravo stani-stoj-stoj-stoj pa kreni 5m pa stani i stoj... Nemam pojma koliko, valjda sat vremena od Bala do raskršća za Veštar gdje opet policija ne pušta dalje i tjera nas lijevo prema kampu Veštar. Naravno, nisam računao da ćemo stati tako daleko od Rovinja pa se nisam niti pripremao s kartom prije toga tako da sam stao s autom na prvo slobodno mjesto da bi skužio da treba pješačiti još valjda kilometar do okretišta gdje je vozio autobus prema Rovinju.

Pa sam onda vidio da od tu ima još sigurno 6-7 km do Rovinja. Što ne bi bio problem da je bilo autobusa u dovoljnoj količini i da nije došao jedan autobus u 20 min na 500 ljudi! I onda je došao neki "pametni" vozač koji je pametovao o jebenom ulasku u autobus koji nam je svima još digao tlak. Naravno da su se svi gurali jer smo vidjeli da je upitno kad će doći sljedeći autobus i hoće li uopće doći. Katastrofa! U tom čekanju autobusa ja sam se čak uspio vratiti do auta i preparkirati ga kraj okretišta a da u međuvremenu nije došao ni jedan autobus! Nekako smo se konačno uspjeli ugurati u jednog i krenuti. I onda smo vidjeli da policija sad opet pušta aute u grad tamo gdje su nas maknuli s te ceste!? Pa se cesta prema gradu zapunila tako da smo opet zapeli par puta po par minuta u gužvi. Izgubio sam pojam o vremenu, rekoh samo nas nekamo odvezi u grad i pusti van.

Tako da sam nastup "Krila Oluje" gledao kroz prozor autobusa.
I tako smo završili u Rovinju gore kilometar iznad autobusne stanice pa ajde pješke prema moru. A kad sam došao dolje i vidio da je zona C skroz tamo dolje još 20 min pješačenja od centra već mi je sve polako prisjelo (klinci su malo išli s nama, malo smo ih nosili). I onda od te zone C na kraju Bogu iza nogu nisu ulaz mogli smjestiti barem malo prema centru već i njega skroz dolje na zadnjoj strani zadnjeg nečega...
Natrag još gore, opet pješačenje do stanice gdje je opet bilo milijun ljudi i jedan autobus. U međuvremenu sam navigacijom provjerio gdje smo i vidio da nema šanse ni da pješice dođemo do auta jer je predaleko od Rovinja. Guranje u prvi autobus nije uspjelo, drugi je došao opet onaj kreten pametnjaković od vozača koji je napunio samo sjedeća mjesta i ostavio sve ostale. Zaključili smo da je razdvajanje jedina opcija jer s djecom ne bi ovako ušli nikad, prije bi ih netko zdrobio. Odlučili smo da ću se ja ugurati na prvi autobus koji dođe pa makar išao u onaj drugi kamp Pulari a od tamo pješice, pa ću nekako do auta pa natrag u Rovinj po familiju. I tako sam se nekako uspio ugurati za Veštar, sam. Pa opet gužva i valjda smo došli tamo za pola sata. Usput sam po cesti usred ničega vidio ljude koji su pješice krenuli prema kampu. U autobusu je neka obitelj shvatila da im se u naguravanju strgala i pala torbica s ključevima od auta...
Onda sam se autom i navigacijom preko nekog poljskog prašnjavog puta uspio nekako probiti natrag prema Rovinju. Ukrcali smo se i opet istim tim putem natrag. Nekako smo uz još par zastoja stigli do Bala, a onda ajde srećom bez zastoja krenuli prema Kanfanaru i Rijeci. Ali da tu ne bi bio kraj, neću više ići u detalje, 3-4 km pred Učkom opet, pogodite što? Zastoj...
Šteta, sve ovo mi je dosta pokvarilo cijeli događaj, ali hajde, barem ću imati priču za sljedećih 5 godina, da izvučemo bar neku pozitivu.

O samom događaju te foto i videu neki drugi put...
Fotografije možete vidjeti na linku:
Photo: Red Bull Air Race Rovinj, 13.4.2014  


Read more ...
Designed By